Metafizika (drugi dio)

Metafizika (drugi dio)

Dakle, sve fizičke pojave, uključujući i nas same, su unutar te tri kategorije. Prostor sa svoje tri dimenzije, vrijeme koje nam svakodnevno skraćuje život i uzročnost — rešetke su kaveza u kojem smo se rodili i u kojem treba živjeti i umrijeti. Kao što svako živo biće uhvaćeno u zamku ili kavez prirodno traži izlaz, izgubljenu slobodu, tako i čovjek traži objašnjenje; put i izlaz iz ovog kaveza – materijalnog svijeta i tijela. U našem zapadnom intelektualnom razvitku, utemeljenom na antičkoj kulturi i kršćanstvu, teorijska djelatnost koja se bavi tim područjem naziva se metafizika. Evo jedne od definicija metafizike: “Pod pojmom metafizike se podrazumijeva svako saznanje koje teži da dopre dalje, na onu stranu mogućnosti iskustva, na onu stranu prirode, ili o onom što stoji iza prirode i omogućuje je.” U okvirima zapadne civilizacije i načina mišljenja najstarija poznata metafizika je naravno religija; ili primitivne i paganske religije, kako bi to rekao sujetan europski intelekt.

Religije i mitovi drevnih Sumerana, Asiraca, Babilonaca, Egipćana, starih Grka bili su fantastični i bizarni metafizički sustavi kojima se suprotstavila tek grčka filozofija. S grčkom kulturom pojavljuje se druga vrsta metafizike, a to je filozofija (ljubav prema mudrosti) kao opozicija religijskim i mitskim predodžbama. Tu se po prvi puta jasno suprotstavljaju dvije vrste metafizike. S jedne strane filozofi koji su odabrali induktivni ili uzlazni proces s kojim su pokušali dokučiti što je “s one strane prirode”, što je omogućuje. Religija se, s druge strane, temeljila na deduktivnom znanju, objavi ili otkrovenju koje je dano ljudima od samoga Boga, Njegovog predstavnika ili, u slučaju mita, od nekog bića koje je “s one strane prirode”, tj. koje dolazi iz višeg, transcendentalnog svijeta i u mogućnosti je razotkriti nam karakteristike druge stvarnosti, kraljevstva nebeskog itd. Težište filozofije bi trebalo biti unutar samog sustava, dok je kod religije težište u objavi ili svetom spisu.

Ako istinu usporedimo s nekom dalekom zemljom, onda filozofi pokušavaju saznati nešto o njoj spekulirajući s logičnim fantazijama, a pristalice deduktivnog znanja tako što će naći nekog tko je bio tamo i tko će im jednostavno reći što ima tamo, a oni će mu vjerovati, posebno ako se izvještaj poklapa s drugim svjedocima “daleke zemlje”. Grčki filozofi odbili su vjerovati, što je bilo sasvim prirodno, budući da je ondašnje vjerovanje, tj. silazno znanje bilo prilično naivno i bizarno. Zeus i kompanija koji planduju i pletu intrige visoko tamo negdje na Olimpu, kao u nekoj dugoj seriji olimpske dinastije. Jednom zgodom netko iz olimpskog društva napravio je ozbiljnu grešku zbog čega su ga ostali bogovi gurnuli s Olimpa, tako da je on puna tri dana padao i konačno je aterirao na zemlju, gdje je i ostao kao polusmrtnik angažirajući se u raznim aferama s lokalnim stanovništvom. U takvoj atmosferi, kada postoji jedno takvo – čudno i diskutabilno silazno znanje, prirodno je da će ljudi pokušavati sami dati odgovore na egzistencijalna i metafizička pitanja.

nastavak teksta

Pitagora, Sokrat, Platon i Aristotel nastali su u tim vremenima, mislioci koji su postavili okvire unutar kojih se kretalo znanstveno i filozofsko nastojanje čitave kulture zapada. Što se tiče metafizičkih pitanja, Platon je, čini mi se, najdalje otišao vjerujući da iza ovog pojavnog svijeta, svijeta sjena, postoji svijet ideja kao pravi, vječni svijet. On je također učio da je duša vječna i da je, prije ljudskog, obitavala u vječnom svijetu ideja. Koliko je Platon sam došao do ovih ideja, a koliko je bio pod utjecajem deduktivne metafizike sa istoka (posebno iz Indije), nije mi poznato. Ipak, Platon ostaje primjer induktivne metafizike koja je u prisnom dodiru i srodstvu s mnogim silaznim učenjima i ezoteričnim naukama. I kršćanski i arapski teolozi i skolastičari u velikoj su mjeri prigrlili platonizam, posebno neo-platonizam, u svoje skolastike. S propašću antičke civilizacije gubi se vjera i entuzijazam za induktivno, apstraktno mišljenje i sve se postupno okreće k novoj, deduktivnoj metafizici – kršćanstvu, koje dolazi na pripremljen teren.

Poganska, dekadentna i okrutna kolijevka europske civilizacije – rimsko carstvo u rasulu, plodno je tlo za širenje evanđelja – Radosne vijesti. Nadahnutim apostolima, cijelim mnoštvom mučenika, kršćanstvo je uz velike žrtve postalo službena i privilegirana metafizika za cijelu Europu. Postajući moćna institucija s mnoštvom ljudi punih svojih sebičnih interesa, kršćanstvo manipulira i vlada osvojenim teritorijem i s diktatorskim fanatizmom onemogućuje svaku opoziciju i drukčije mišljenje. To je ono slavno i traumatično doba srednjeg vijeka, pobožnog doba, kada mnogi aspekti kršćanstva imaju najmanje veze s izvornim učenjem Krista. U ranom kršćanstvu vjera nije imala ništa s filozofijom i Tertulijan je, još u drugom stoljeću, zaneseno odbijao svaku spregu vjere sa samospoznajom, religije s filozofijom, Jeruzalema s Atenom. Međutim, kasnije se razvila zamršena spekulativna skolastika koja je nastojala objasniti istine vjere ili tzv. dogme.

Klasični teolozi-skolastičari imali su svaki svoju teoriju, svoje viđenje filozofskih problema i njihova pojava je na stranicama povijesti filozofije, čini mi se, suvišna i neoprezna jer njihova filozofija, bazirana na također oskudnom biblijskom znanju, ostala je nezgrapna i bespomoćna meta, oslabljena na tuđem terenu, žrtva rešetanja mnogih generacija novih i nadobudnih filozofa; prvenstveno zato što oni nisu, kao ostali tražili istinu, budući da su je već imali i umjesto da su filozofirali, oni su zapravo — propovijedali. Tako je kod nas mnogo stoljeća vladala dominacija fanatične privilegirane metafizike i spekulativni metafizičari su završavali na lomači, ukoliko bi se usudili javno govoriti svoja mišljenja. Tek poslije renesanse induktivna metafizika slobodno širi krila, obračunava se i rastavlja od kršćanstva i njegove politike. Filozofi 18. i 19. stoljeća beskompromisno skidaju maske s fasade kršćanstva, a teologija postaje vrsta narodne ili naivne, u svakom slučaju prevaziđene, metafizike.

Kao reakcija na diktaturu srednjeg vijeka, filozofija i znanost stoje kao direktna opozicija poljuljanoj moći crkve i kršćanstva uopće. S kasnom renesansom, još uvijek pobožni mislioci, kao npr. R. Descartes, s najboljom namjerom definitivno odvajaju kršćanstvo od filozofije i znanosti, tj. vjeru od uma i ne sluteći da time potiskuje privilegiranu i dominantnu metafiziku na marginu iz koje će padati samo u još veću marginu. Sljedeća stoljeća svjedoci su postupne i nepovratne stagnacije kršćanstva i posljedične ekspanzije empirizma i racionalizma. Rezultat cijelog procesa je današnje sekularno društvo i znanost kao religija suvremenog čovjeka. Shizofrenija koja se rađala i razvijala kroz stoljeća, sada vidljiva u punoj zrelosti, kobno prožima ne samo postindustrijsko društvo, nego i psihu bezbrojnih pojedinaca. Suvremeni čovjek ne može se više vratiti neprikladnim predodžbama biblijskog svijeta i jeziku srednjega vijeka, niti može naći smisao i utočište u efemernim teorijama poput kvantne mehanike i životnim filozofijama poput egzistencijalizma, komunizma itd…(nastavlja se)

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Facebooktwitterredditpinteresttumblrmail

Ostavite komentar:

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

  • Kontakt

    Ako imate bilo kakvih pitanja slobodno nam se obratite popunjavanjem obrasca ili nam pišite na e-mail adresu info@sretna-dusa.com

    Kontakt