Metafizika (prvi dio)

Metafizika (prvi dio)

Oduvijek sam s čuđenjem promatrao svijet koji nas okružuje. Svakodnevni svijet prepun mnoštva raznih bića, ljudi, stvari i pojava. Gledao sam kako sve to neprestano nastaje i nestaje, rađa se i umire. Promatrajući u tišini nezadrživ tok rijeke vremena, život i svijet nalikuju nekoj velikoj kazališnoj predstavi, kozmičkoj tragikomediji, čudnovatoj drami bez početka i kraja s neizrecivo velikim brojem glumaca. Takva su me zapažanja dovela do osjećaja da se sve više razlikujem od onih koji ne nalaze u tome baš ništa neobično, koji ne vide smisao onih dubokih, egzistencijalnih pitanja: “Što je čovjek? Kamo ide? Koji je smisao?”, itd. Često bi njihovi ozbiljni, ponekad uvrijeđeni glasovi, odzvanjali nebom mojih usamljenih šetnji: “Ali život je za živjeti — za živjeti, a ne za razmišljanje, gubljenje vremena. A osim toga o čemu bih razmišljao?” Problem je u tome što oni nisu nalazili ništa vrijedno nekog posebnog razmišljanja, dok sam ja imao nepregledno obilje materijala.

Prvo me je zbunjivala ta različitost i prateća samoća, sve dok nisam shvatio da nisam ni toliko različit niti toliko usamljen. Naime, otkrio sam da ima, ne previše, ali sasvim dovoljno sličnih ljudi, kako u sadašnjosti tako i u prošlim vremenima. Onaj veći dio, jednostavne i obične ljude, promatrao sam kao što se promatraju jeleni, lisice ili ptice – s interesom i simpatijom, budući da smo susjedi, braća koja dijele zrak i hranu, darove naše majke Zemlje. Tim jednostavnim ljudima sve je samo po sebi posve normalno, samo po sebi razumljivo. U toj jednostavnosti oni se približavaju i postaju slični višim vrstama životinja (sisavci) koje u neprekidnoj sadašnjosti spokojnim pogledom promatraju kako padaju kiše, ili drhte pred sijevanjem munja, intuitivno razumijevajući sve, bez ikakvih apstraktnih misli. Naravno, svaki čovjek barem ponekad razmišlja, za razliku od životinje.

Najčešće prilikom smrtnog slučaja, malo preko zime ili u trenucima patnje. Životinja to nikada ne radi; ona ostaje u jednom kompaktnom jedinstvu s prirodom, jer je ona i sama priroda i nikada joj se ne čini da nešto nije u redu s prirodom. Ona se jednostavno veseli životu i radi potpuno iste stvari koje su radili bezbrojni, gotovo sasvim isti primjerci te vrste; svi nepogrešivo vođeni urođenim instinktom. Čovjek, kao što je poznato, također djeluje po urođenim instinktima vrste. Bezbrojni ljudski životi, odigrani na pozornici svijeta, u suštini su uvijek jedna te ista priča, beskrajna repriza s malim varijacijama; simfonija kojom dirigira uvijek isti dirigent — urođeni instinkti vrste i psihički arhetipovi, onako kako je Stvoritelj zamislio tu vrstu života. Jedna tipična, iako vrlo rijetko očitovana kvaliteta ljudskog života: težnja ka samospoznaji (kao i mogućnosti njezinog ostvarenja) dolazi od velikog mozga kojim je privilegiran taj oblik života.

nastavak teksta

Iz tajanstvenog razloga čovjeku je dan veliki, kompleksni mozak. Osim čovjeka niti jedno vidljivo biće se ne čudi što postoji i ne pita koji je smisao njegovog postojanja? Svima se to samo po sebi razumije, pa oni to i ne primjećuju. Što se tiče samih ljudi, vjerujem da ukoliko neki čovjek stoji niže u duhovnom i intelektualnom pogledu, utoliko za njega sam život ima manje nečeg zagonetnog. Zaokupljen neposrednom borbom za opstanak, osobnim strastima i željama, plemenitim zadatkom biološkog produženja vrste (tzv. Ljubav) i ostalim okupacijama svijeta nužnosti, zemaljskog života, on u svijetu koji ga okružuje primjećuje samo objekte svojih potreba i želja, a svijet, kakav je sam po sebi ili što stoji iza njega – to je izvan sfere njegovog ozbiljnog interesa. U velikoj mjeri pod utjecajem dobre literature, ti problemi nisu bili izvan sfere mog interesa, štoviše smatrao sam ih izuzetno važnim, kako za pojedinca tako i za čovječanstvo.

Ta pitanja ne samo da su živo zaokupljala moju maštu, nego su i povećavala nadu u rješenje ozbiljnog problema ljudskog života – problema smrti. I dok su ljudi s filozofijom “život je za živjeti…” izgledali poput punoglavaca u maloj lokvi, koji jedan uz drugog veselo mašu repićima, zanemarujući činjenicu da će voda uskoro ishlapiti, ja sam često mislio na to i nadao se da ću naći rješenje, izlaz iz opasne situacije. Vođen tim idejama udaljavao sam se sve više od nekog prosječnog čovjeka čija se dijagnoza mogla vidjeti u svakidašnjim novinama: neurotična životinja koja zloupotrebljava svoj veliki (mali) mozak mijenjajući kandže i toljagu nuklearnim oružjem, suludo jureći svijetom na četiri kotača, umjesto na četiri noge. Biti prosječan ili normalan čovjek znači, manje ili više, biti usredotočen na sam život i opstanak, kao i cijela priroda kojoj je suvišno i luksuzno razmišljati o samoj sebi i smislu.

Suvremeni normalan ili “prirodan čovjek” s prezirom se osvrće na životinje koje jedu, spavaju, brane se i razmnožavaju na isti, primitivan i divlji način, ne shvaćajući da on radi sasvim isto u nešto drukčijem miljeu – u džungli tehnološke revolucije – nesvjestan, isto kao i one, bilo čega drugog do neopozivog pokoravanja osjetilnim i psihološkim nagonima karakterističnih za vrstu. Čovjek postaje ponosan i zloćudan kralj životinja, svjestan svojih potreba i inteligencije koja ga čini superiornijim od životinja, ali nesvjestan samoga sebe i svrhe svog postojanja u svijetu. Međutim, za čovjeka kojem se budi samosvijest, koji je filozofski nastrojen, koji gleda i čudi se pred svijetom, smirujući stihijski tok uskovitlane borbe za opstanak i trke za užicima, svijet se ukazuje kao velika misterija, kao nedokučiva čarobna zavjesa iza koje neodoljivo želi zaviriti. Tko je spustio zavjesu? Tko ju je satkao? Tko je izgradio kuću smrti? Pitanja su s kojima se Buddha zaputio u šumu, odlučan da se ne vrati bez odgovora; pitanja su s kojima počinje ljudski život.

Filozofski konstatirajući situaciju u kojoj se nalazimo možemo zaključiti da postojimo kao zatočenici u trodimenzionalnom svijetu, putujući, kao i sve vidljivo, od rođenja do smrti. Tijekom putovanja spopada nas puno patnje i boli, nešto utješnog zadovoljstva, trenuci koje zovemo srećom isprepleteni i pomiješani s dosadom, umorom, gnjavažom, strahom i sve poput probijanja kroz gustu, sirovu džunglu. Život je zaista čudna borba jer nitko ne pobjeđuje, osim smrti. Sve što znamo i vidimo, nalazi se unutar tri kategorije: prostor, vrijeme i uzročnost. Pod uzročnost se podrazumijeva neprekidni lanac uzroka i posljedica i svaka stvar ili pojava koja je postojala ili će postojati, nužno je dio lanca. Ako obratimo pažnju na bilo koju stvar u našoj blizini, kao npr. na olovku koju držim u ruci, možemo vidjeti dugi lanac malih uzroka i posljedica čiji je rezultat prisutnost ove olovke, upravo ovdje i sada. U stvari, taj lanac doseže čak do onih drevnih vremena kada je čovjek šarao prstom po pijesku, gledajući tanku krivudavu brazdu…(nastavlja se)

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Facebooktwitterredditpinteresttumblrmail

Ostavite komentar:

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

  • Kontakt

    Ako imate bilo kakvih pitanja slobodno nam se obratite popunjavanjem obrasca ili nam pišite na e-mail adresu info@sretna-dusa.com

    Kontakt