Simbolika Isusa Krista (drugi dio)

Simbolika Isusa Krista (drugi dio)

Drugim riječima, osobi zaokupljenoj takvim razmatranjima poznatim kao socrealističkim ili marksističkim razmišljanjem, ovaj religijski simbol će reflektirati ili odraziti upravo ono što misli, imati će upravo to značenje. Rani kršćanski filozofi apologeti kao Justin-filozof Atinagora u svom sinkretizmu s antičkom filozofijom vidjeli su Krista kao božanski Logos, red i mudrost, koji prožima svijet i ujedno je posrednik između neba i zemlje, Boga i čovjeka, čemu su se priklonili i mnogi ljudi, kasnije teolozi. Prije toga Heraklit je svjetski zakon nazivao Logos, stoici svjetski um, a Filon Aleksandrijski (judaistički teolog-filozof) uveo je Logos u židovsku religiju kao nešto između Boga i čovjeka, kao očitovanje božje mudrosti u ovom svijetu. Konačno, kršćanski su oci sve te aspekte naslijedili i ujedinili u liku Isusa Krista. G.G. Majorov piše: “Novo u poređenju sa stoicima i Filonom Aleksandrijiskim bilo je Justinovo poistovjećivanje Logosa sa Kristom.

Zato za njega svi oni koji su živjeli suglasno s Logosom jesu kršćani pa makar ih smatrali poganima, kao Sokrat ili Heraklit. Kao i Filon, Justin čini Logos posrednikom između svijeta i Boga. Budući da je savršeno trancendentalan, Bog svoju vezu sa svijetom ostvaruje putem Logosa koji i jest njegov sin, rođen za stvaranje svijeta.” Ovoj se interperetaciji Krista također nema što prigovoriti jer je kroz takve metafizičke spekulacije sasvim moguće vidjeti Krista kao Logos i budući da on dolazi u ime svoga Boga-oca i jest logos. Gnostici, koji od samog početka egzistiraju paralelno s kršćanstvom, kao tajna i ezoterična ljevica službenog kršćanstva, gledali su na simbol raspeća kao na simbol smrti i ponovnog rođenja adepta na putu gnoze (spoznaje) u kojem on umire u jednom nivou svijesti da bi se rodio u drugom, sličnom primjeru gusjenice koja umire da bi postala leptir. Okultisti i hermetičari vidjet će Krista kao maga koji je zavladao elementima, a čuda koja je izvodio služiti će kao dokazi.

Nietzsche će reći da je to nadčovjek, hindu jogini da je veliki yogi, umjetnici da je veliki umjetnik koji je umro za ljepotu kako bi postao čisti medij, filantropisti da je savršen primjer požrtvovnosti, solidarnosti i nesebičnosti; bezbrojne ideologije i religijska učenja imati će svoje interpretacije i konačno, za većinu kršćana on neće biti samo koncept, već dragi i voljeni Isus Krist koje se žrtvovao za sve nas…itd. Na taj način svatko će vidjeti svoju stvar na istom primjeru. Međutim, tko je u stvari Isus Krist i što on predstavlja teško je objektivno odrediti, a da ne upadnemo u istu jednostranost. Za Indiju se kaže da je majka religije i duhovnosti, Vatikan planete Zemlje. Najstariji religijski spisi svijeta, drevne Vede, oblikuju indijsku misao i duhovnost već mnogo tisuća godina i stoga bi svakako bilo zanimljivo pogledati što bi rekao jedan vedski mudrac o Isusu Kristu. Prije svega ta procjena ne bi bila bazirana na hirovitom, subjektivnom viđenju, sviđanju ili ne sviđanju, već na vrlo određenom i definiranom kriteriju poznatom kao guru, šastra i sadhu.

nastavak teksta

Budući da se duhovno znanje tradicionalno prenosilo s učitelja (gurua) na učenika, guru je izvor znanja i autoritet.  Međutim, ako je njegovo učenje istinito, mora biti u skladu sa ostala dva izvora znanja tj. šastrama ili objavljenim spisima, čiji su autori veliki rišiji (mudraci), jogiji i inkarnacije iz davnina. Riječ sadhu odnosi se na druge vjerodostojne učitelje i svece koji su također spoznali apsolutnu istinu. Sva ova tri autoriteta i izvora znanja daju transcedentalno znanje koje uključuje višedimenzionalnu strukturu kreacije, kao i vizije i informacije o vječnom, duhovnom svijetu, Bogu itd. Budući da je ovo znanje daleko izvan ograničene mogućnosti empirijske i znanstvene spoznaje, treba se prihvatiti na osnovu autoriteta i vjere, da bi se kasnije neposredno spoznalo. To je proces silaznog znanja koji su prakticirale mnoge generacije od drevnih vremena do današnjih dana. Dakle, prema tom autoritativnom kriteriju Isusu Kristu bi vjerojatno najviše odgovarao termin šaktyavesa-avatara. Šaktyavesa znači posebno opunomoćen, a avatara znači onaj koji silazi (iz duhovnog svijeta), tj. onaj tko je došao na zemlju radi neke misije.

Isus Krist je stoga svetac i čisti bhakta vrhunskog reda koji ima izuzetnu i vrlo nezahvalnu misiju u teškim vremenima i degradiranoj socijalnoj sredini. On je bio duhovni učitelj par exellence (zvali su ga rabbi što je značilo – učitelj tj. guru) pokazujući ne samo kako djelovati kao pravi čovjek – hrabro i bezkompromisno, nego i vrhunski čin samilosti i ljubavi prema patnjama ljudi, uzimajući na sebe njihove grijehe tj. negativnu karmu. Sve su te odlike, prema vedskim standardima, vrhunske odlike najboljih među sadhuima, tj. svetim osobama. Sam čin raspeća simbolizira, kao što mnogi gnostici i kršćanski mistici ukazuju, ono što se u vedskoj duhovnosti naziva inicijacija ili drugo rođenje u kojem kandidat dobiva novo, duhovno ime i identitet, dok stari materijalni nestaje u vatri yajne tj. žrtvene vatre. To je proces kroz koji svaki istinski spiritualista mora proći: umrijeti da bi živio; umrijeti kao egocentričan materijalista, da bi se rodio kao svet, potpuno nesebičan, čisti bhakta i svetac.

Pored nesebičnosti tj. samilosti u vedskoj duhovnosti se navodi još 26 plemenitih odlika čistih bhakta, no one se očituju tek kad osoba, poput Isusa, napravi yajnu tj. žrtvu, žrtvujući svoj ego, volju i pohlepu za neovisnim, hedonističkim životom, te se potpuno preda Bogu, uzimajući na sebe, kao instrument u Božjim rukama, teret grešnih reakcija (karme) koji beskrajno muči tolike pale duše. Isus Krist je, bez sumnje, upravo vrhunski primjer takvog čina samilosti i svetosti. Dok je u zapadnom svijetu primjer takvog sveca i šaktyavesa-avatare rijedak i izoliran, vedske purane obiluju mnogim primjerima ukazujući da je u drevnoj civilizaciji bila duhovnija tj. povoljnija klima u kojoj su mogli češće procvjetati takvi veličanstveni i rijetki cvijetovi čiji izvanredni mirisi prožimaju i nadahnjuju mnoga stoljeća. U današnje vrijeme čiste, ili malo proširene egocentričnosti, gdje sve što se događa među ljudima možemo slobodno nazvati interes ili više amerikanizirano business, ovakve priče zvuče kao daleke bajke ili religijske fantazije, što opet svjedoči o stupnju degradacije i materijalizmu koji je zavladao svijetom.

Stupanj degradacije koji nas vodi ravno u rasulo, nihilizam i paklenu budućnost, a negdje već i sadašnjost. Jedan pokazatelj suvremenog mentaliteta je npr. reklama “Coca-cola, to je ono pravo” u kojoj se, izgleda uspješno, sugerira masi da je senzacija bockanja (od mjehurića gaziranog napitka) u ustima potrošača ono pravo, tj. vrhunac života, što ukazuje na jadnu, trivijalnu i bezumnu situaciju i stanje suvremenog čovječanstva. U vedsko doba “ono pravo” bila je samospoznaja, dodir s kozmičkom sviješću tj. s Bogom. Ako je bio neki moto, onda bi on glasio: “Smisao života je samospoznaja, a ne nadraživanje osjetila” ili pak stih iz Bhagavad gite 3.16: “Onaj tko u ljudskom životu ne slijedi ovaj ciklus žrtvovanja, sigurno vodi život pun grijeha. Živeći samo radi zadovoljavanja osjetila, takva osoba živi uzalud.” Ako čovječanstvo želi zaustaviti ovaj samoubilački marš, stupanje po sve tanjem ledu, morati će se okrenuti našim drevnim precima i razmisliti o nekim sasvim drugačijim idealima i ciljevima koji mogu u velikoj mjeri promijeniti sudbinu pojedinca i društva.

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Facebooktwitterredditpinteresttumblrmail

Ostavite komentar:

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *