Simbolika Isusa Krista (prvi dio)

Simbolika Isusa Krista (prvi dio)

U naše vrijeme često se čuju izjave u stilu: “Sve su religije u suštini iste”, “Svi putovi vode u Rim” i slično. Teozofija i New Age pokreti utemeljeni su na takvim premisama, spekulirajući i kombinirajući sve moguće religijske kolorite u ezoterične mješavine; čudovišne, umjetne hibride, stvarajući religiju novog doba, put za suvremenog čovjeka i njegov svijet. Kroje se i prekrojavaju svakakve mješavine sistema, po hirovima različitih ukusa i malo tko to shvaća ozbiljno i ti trendovi jedva da opstaju više od par godina ili desetljeća. Sva ona vjerovanja, učenja i aktivnosti naših “praznovjernih” predaka, prezrenih u sirovom entuzijazmu mladog racionalizma, uzdižu se poput tisuće feniksa iz već hladnog pepela našeg stoljeća, te raspaljuju maštu rijetkih, romantičnih homosapiensa, nesretnih zbog urbano-kompjuterskih, hladnih horizonta.

U atmosferi kompeticije, u povijesti neviđenog bogatstva religijskog i duhovnog pluralizma, zanimljivo je pogledati kako se gleda na starije i tradicionalnije religijske simbole i dogme kao na potvrdu partikularne doktrine. Religijska simbolika i dogme služe kao dokazi za različite teorije, tj. pripisuje im se alegorična i simbolična značenja, koja se interpretiraju kao dokaz nekog mišljenja i selektivno se ističe ili zanemaruje ono što podržava ili proturječi dotičnoj teoriji ili vjerovanju. Većina filozofa i spekulatora ponovno i ponovno stavljaju religiju pod svoja mutna povećala, mikroskope s ugrađenim predrasudama, u namjeri da tu šarenu raskošnu pticu ogole i očerupaju u nadi da će briljantno eksponirati njezinu suštinu koja izgleda da uvijek potvrđuje upravo njihova mišljenja i stavove. Ponekad se čini da im to uspijeva i izgleda kao da religijski simboli govore, barem između redova, upravo njima u prilog.

Ovakva uvjerljivost i prilagodljivost simbola dolazi u stvari od njihove istinite i univerzalne prirode i svaka interpretacija je relativna istina direktno ovisna o subjektu koji interpretira. U tom smislu simbol kao ogledalo u kojem se odražava onaj koji promatra tj. sam subjekt, njegova ubjeđenja i nivo svijesti. Budući da za neki nivo svijesti, promatrano s te perspektive, simbol otkriva upravo odgovarajuće značenje – stoga to je samo relativna ili parcijalna istina. Ili kao što je to W. James ispravno i konkretno primijetio: “Ono što je danas izvjesno, jest postojanje bitno različitih poimanja, od kojih svatko odgovara jednom dijelu istine o svijetu, svako je potvrđeno do određenog stupnja i svatko izostavlja jedan dio stvarnosti”. Tek kada vidimo kako neki predstavnik X teorije gorljivo argumentira i tjera svoje uvjerenje preko svojih prepreka, kroz sve simbole i sisteme da bi ga potvrdio, on isto tako gorljivo izostavlja jednako važan, veliki dio stvarnosti, svjesno ili nesvjesno.

nastavak teksta

U nekoliko sljedećih primjera vidjet ćemo različite interpretacije istih simbola. Tako npr. Erich Fromm, još uvijek popularan psiholog, freudistički i pozitivistički orijentiran mislilac, tjera svoju istinu ili uvjerenje kroz staru, toliko iskorištenu simboliku judeokršćanske teologije i kao socijalistički angažiran pisac, nekakve marginalne nuspojave i socijalno psihološke fenomene smatra glavnom, gotovo jedinom i zadnjom suštinom kršćanstva. Npr. u svom radu “Dogma o Kristu” pokušava nas uvjeriti kako je bijedan i napaćen proletarijat Palestine i Jeruzalema mrzio svoje eksploatatore i gospodare na čijoj je strani i sam Bog-otac kojeg, stoga, također mrze. Isus, mučen, ismijavan, razapet patnik – slika je s kojom se automatski identificiraju neizmjerne mase ugnjetavanih.

Njihova patnja i žrtve koje ne mogu izbjeći, situacija koja je u svakom pogledu bijedna sada postaje vrlina, heroizam i svetost po uzoru na Krista. Krist je heroj, mesija, čovjek uzdignut do Boga. Ili kao što kaže Erich From: “Sada razumijemo kakvo je značenje taj mit morao imati za sljedbenike ranog kršćanstva. Ti su ljudi žestoko mrzili vlasti koje su im se suprotstavljale “očinskom” snagom: svećenike, učene ljude, aristokrate; ukratko, sve gospodare koji su ih isključivali iz uživanja života i koji su u njihovom emocionalnom svijetu igrali ulogu strogog, odbojnog, prijetećeg oca mučitelja – oni su također morali mrziti tog Boga koji je bio saveznik njihovih ugnjetavača i koji je dozvoljavao da trpe i budu potlačeni. Oni su samo željeli da vladaju, čak i da budu gospodari, ali im se činilo beznadno da pokušaju to postići u stvarnosti i silom zbaciti i uništiti svoje sadašnje gospodare. Tako su zadovoljavali svoje želje u fantaziji.

Svjesno oni se nisu usudili klevetati očinskog Boga. Svjesna je mržnja bila rezervirana za vlast, ne za uzvišeni lik oca, samo božansko biće. Ali je nesvjesno neprijateljstvo prema božanskom ocu našlo izraz u fantaziji o Kristu. Oni su stavili čovjeka uz bok i učinili ga suvladarem Boga-Oca.” I zatim: “Vjernici su se poistovjetili s tim sinom; oni su se s njim mogli poistovjetiti zato što je on bio biće koje pati poput njih. To je osnova neodoljive snage i učinka koju je ideja o čovjeku patniku, uzvišenom od Boga, imala na mase: oni su se mogli poistovjetiti samo s bićem koje pati. Tisuće ljudi prije njega bilo je razapeto, mučeno i ponižavano. Ako su oni vjerovali da je taj razapeti čovjek uzvišen do Boga, to je značilo da su u svojem nesvjesnom oni sami bili Bog. “Takvo gledište može biti istina što se tiče jednog segmenta socijalne i psihičke stvarnosti određene klase ljudi. Moguće je da je za njih Krist bio projekcija njihovih proleterskih čežnji, kompleksa potlačenosti – međutim, to je samo mali dio univerzuma kojeg obuhvaća ili dodiruje ideja i simbol Krista, sina Božjeg.” …(nastavlja se)

Zatvori

iz knjige Zapadna kultura iz duhovne perspektive; autor Vedran Dejanović (Nityananda Ram das)

Facebooktwitterredditpinteresttumblrmail

Ostavite komentar:

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *