Vegetarijanstvo u kršćanstvu (7. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (7. dio)

srna

Neki tumači Biblije, uzimajući u obzir Isusovu samilosnu prirodu, sugeriraju kako su “ribe” ustvari bile male rolade, kakve se i danas jedu, načinjene od podmorske biljke poznate pod imenom “riblja trava”, koja raste na Istoku. Ta se mekana riblja trava suši na suncu, melje u brašno i peče u vidu rolada. Ove su rolade bile sastavni dio prehrane drevnih Babilonaca, a mnogi ih Japanci također smatraju velikim specijalitetom. Muslimani ih preporučuju kao hranu za vjernike i, što je najvažnije, bile su popularna poslastica u Isusovo vrijeme. Pored toga, moramo uzeti u obzir i neke praktične stvari: mnogo je vjerovatnije da su se u korpama pored kruha nalazile rolade, a ne riba, koja bi se na toplom vremenu brzo pokvarila i upropastila ostalu hranu.

Također je moguće da “kruh i ribe” prije imaju simbolično nego doslovno značenje, što nije neuobičajeno u svetim tekstovima. Kruh je simbol Kristovog tijela, ili Božanske Supstance, dok je “riba” u vrijeme rane Crkve bila lozinka pod kojom su se krili kršćani ne bi li izbjegli progone. Slova grčke riječi za ribu, I-CH-TH-U-S,također su i početna slova naziva Iesous Christos Theou Uios Soter (“Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj”). Riba je stoga u kršćanstvu poprimila obilježje mistične simbolike, i njezini se crteži mogu vidjeti na zidovima rimskih katakombi. Ono što je najvažnije, u najranijim se rukopisima Novog zavjeta ne spominju ribe; čudo podrazumjeva kruh i voće, ne kruh i ribe. Tek se u kasnijim rukopisima Biblije (nakon četvrtog stoljeća) umjesto voća navode ribe. Codex Sinaiticus predstavlja najranije izdanje Novog zavjeta koje pominje ribe kao dio toga čuda.

Usprkos svemu, mnogo je onih koji se ne mogu osloboditi tradicionalnog primjera sa kruhom i ribama. Za takve je ljude važno kako Isus, čak i da je jeo ribu, nije dao odobrenje drugima da to čine u njegovo ime. On je živio među ribarima i propovijedao je ribarima. Kao učitelj, morao je uzeti u obzir tko su njegovi slušatelji i koje su okolnosti. Stoga je rekao svojim učenicima da odbace svoje ribarske mreže i umjesto toga postanu “ribari što love ljude”, ili propovjednici. Pa ipak, oni koji ističu kako je Isus jeo ribu kažu: “Isus je to radio, zašto ne bih i ja?” Ali kad razmotrimo kako je Isus žrtvovao svoj vlastiti život ne bi li propovijedao Božje slave, malo nas je spremno entuzijastično slijediti njegov primjer.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (8. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (8. dio)

lamb
Dok je u dobro poznatoj simbolici Isus okarakteriziran kao Dobri Pastir ili pak kao Janje Božje, za kršćane vegetarijance pashalno janje predstavlja problem. Je li Posljednja večera bila pashalni objed na kojem su se Isus i Apostoli gostili janjećim mesom? Sinoptička evanđelja (prva tri) kažu kako je Posljednja večera bila pashalni objed, što bi podrazumjevalo da su Isus i njegovi sljedbenici jeli pashalno janje (Matej 26:17, Marko 16:16, Luka 22:13). Ivan, međutim, kaže kako se Posljednja večera odigrala ranije: “A kako je Isus prije praznika Pashe znao da je došao njegov čas. . .ustao je od večere i odložio svoje gornje haljine; i uzevši ručnik opasao se.” (Ivan 13:1-4) Ako je, dakle, slijed događaja bio drukčiji, onda Posljednja večera nije bila pashalni objed.

U svojoj odličnoj knjizi, Why Kill for Food?, engleski povjesničar Geoffrey Rudd analizira problem pashalnog janjeta na sljedeći način. Posljednja se večera odigrala u četvrtak navečer; raspeće odmah narednog dana, u petak. Međutim, prema židovskom viđenju ta su se dva događaja odigrala istog dana, budući da židovski puni dan otpočinje u suton prethodne večeri. Naravno, time se stvara poprilična zbrka. U devetnaestom poglavlju svog evanđelja, Ivan kaže da se raspeće odigralo u dan priprema za Pashu, a to bi bilo u četvrtak. Kasnije, u 31. stihu, kaže kako Isusovo tijelo nije bilo ostavljeno na križu jer “dan tog sabata bio je veliki.” Drugim riječima, Pasha, na sabat, otpočela je u suton tog petka, nakon raspeća. Premda prva tri evanđelja proturječe Ivanovoj verziji, koju većina izučavatelja Biblije smatra točnim prikazom, na drugim je stranicama podržavaju. Na primjer, u Mateju 26:5 svećenici kažu kako neće ubiti Isusa tijekom praznika “da ne izbije pobuna u narodu.”
nastavak teksta...

S druge strane, Evanđelje po Mateju na jednom drugom mjestu navodi kako su se posljednja večera i raspeće odigrali u dan Pashe. Pored toga, mora se napomenuti kako po talmudskom običaju ne bi bilo ni govora o održavanju suđenja i smaknuću ljudi na prve i najsvetije dane Pashe. Budući da je Pasha isto tako sveta kao i sabat, u slučaju da je otpočela Židovi ne bi nosili oružje (Marko 14:43,47), niti bi kupovali platno i mirisne tvari za ukop (Marko 15:46, Luka 23:56). Konačno, žurba sa kojom su učenici položili Isusa u grob potpuno je u skladu sa njihovom željom da njegovo tijelo skinu sa križa prije početka Pashe (Marko 15:42-46). Ustvari, janje se u svemu ovome ističe po svojoj nenazočnosti: nije čak nikad ni pomenuto u vezi sa posljednjom večerom. J.A. Gleizes, povjesničar Biblije, sugerira kako je Isus, uzimajući kruh i vino umjesto mesa i krvi, u božanskoj žrtvi navijestio novi savez između čovjeka i Boga, “istinsko pomirenje sa svim Njegovim stvorenjima.”

Da je Isus bio mesojed, upotrijebio bi janje a ne kruh kao simbol Božanske muke, pri kojoj se Janje Božje žrtvuje zbog grijeha svijeta. Svi dokazi ukazuju kako posljednja večera nije bila pashalni objed sa svojom tradicionalnom janjetinom. Naprotiv, radilo se o “oproštajnom objedu” kojeg je Isus s ljubavlju podijelio sa svojim učenicima. To mišljenje je iznio i pokojni vel. Charles Gore, oksfordski biskup: “Smatramo da je Ivan u pravu kad ispravlja Marka u pogledu prirode posljednje večere. Nije se radilo o pashalnom objedu, već o oproštajnoj večeri koju je Isus podijelio sa svojim učenicima. Uz to, prikaz same večere ni u kojem slučaju ne upućuje na obred kakvog zahtjeva pashalni objed.” (A New Commentary on Holy Scripture, treći dio, str. 235)

Zatvori

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (9. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (9. dio)

Isus_janje_300x400
Na temelju vjernih prijevoda najranijih kršćanskih tekstova, ne nalazimo niti jednog primjera, ili slučaja, u kojem se jedenje mesa oprašta ili prihvaća.

Većina se kasnijeg kršćanskog racionaliziranja o konzumiranju mesa zasniva na pogrešnim prijevodima ili pak na doslovnom tumačenju općih kršćanskih simbola koje je trebalo promatrati u figurativnom smislu. Ključni je element, naravno, interpretacija, pa osoba stoga mora prosuditi kakva su bila Isusova djela i djela njegovih učenika, ne bi li vidjela jesu li ona u ikakvoj vezi s mesnom prehranom. Nadalje, rani kršćanski oci i sljedbe prakticirali su strogo vegetarijanstvo.

Prema tome, ako se oslonimo na pažljivo prevedene biblijske tekstove, te iz šire perspektive osmotrimo Isusovo učenje i uzmemo u obzir jasno naučavanje ranih kršćana, vidjet ćemo kako svi podupiru vegetarijanstvo. Ovaj ideal o skladnom životu u zajednici sa svim Božjim stvorenjima prekrasno je u jednoj svojoj pjesmi izrazio Werner Bergengruen.

Pjesma govori o psu koji se nekako našao u crkvi prilikom mise. Uznemirena i nervozna, djevojčica kojoj je pas pripadao, uspjeva svog prijatelja psića izvući napolje. Pritom razmišlja: „Kakva neprilika – pas u crkvi!“. Ali Bergengruen ističe kako je crkva puna životinja: vol i magarac uz Božićne jasle, lav do nogu sv. Jeronima, Jonina riba, konj sv. Martina, orao, golub, pa čak i zmija.

I dok djevojčica, napuštajući crkvu, sramežljivo uviđa kako je njezin ljubimac samo još jedna od mnoštva tih životinja, sa slika i kipova po cijeloj crkvi sve joj se one počinju osmjehivati. U tom se trenutku razliježe smijeh orguljaša, a potom i njegova pjesma: „O stvorenja sva, u slavu Boga sad se oglasite!“ Takvo je slavljenje prirodno, jer u crkvi, kao i na svakom drugom mjestu, sva bića dolaze od Boga.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (10. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (10. dio)

tele i duša
Svitci sa Mrtvog mora

Svitci sa Mrtvog mora – biblijski rukopisi nastali početkom kršćanske ere – otkriveni su 1947. godine. Na temelju ovih tekstova može se uistinu vidjeti da je Biblija bila izmijenjena, posebice u pogledu takvih običaja kao što je jedenje mesa. Vrijednost ovih svitaka (kao i ostalih arheoloških nalaza poslije njih) leži u velikoj vjerovatnosti da se uistinu radi o originalnim, neizmijenjenim rukopisima čiji nastanak seže unatrag do vremena u kojem je živio Isus. Jedini drugi dokumenti koji su nam dostupni jesu dokumenti Novog zavjeta koji datiraju (najranije) od četvrtog stoljeća, a i oni su samo kopije kopija. Premda neki učenjaci tvrde kako između nalaza sa Mrtvog mora i kasnijih biblijskih dokumenata nema nekog bitnog neslaganja, neosporno je kako mnoge od tih tekstova karakteriziraju suptilne ali značajne razlike. Dok ove arheološke nalaze neki kršćanski povjesničari odbacuju, drugi ih sa velikom vjerom prihvaćaju.

Između njih, dr. Martin Larson, Edmond B. Szekely, Millar Burrows, G. J. Ousley, John M. Allegro i Frank J. Muccie (osnivač Edenskog društva) znatno su doprinijeli razotkrivanju ranih kršćanskih tekstova, i zahvaljujući njihovom radu danas znamo kako je vegetarijanstvo bilo sastavnim dijelom ranokršćanske tradicije. Ousley je, na primjer, sastavio prijevod onih dijelova teksta koji su svojim sadržajem ukazivali na izvorna evanđelja, sačuvana od strane pripadnika esenske zajednice (religijske slijedbe čiji su članovi živjeli u oblasti Mrtvog mora, i koji su ostali zapamćeni po svojoj disciplini i duhovnom integritetu). Ousley pripovijeda kako je rukopis bio sačuvan u jednom tibetanskom budističkom samostanu, “gdje su ga, sa željom da ne padne u ruke pokvarenjaka, sakrili neki od pripadnika esenske zajednice…” Ako su autentični, Ousleyevi rukopisi svakako predstavljaju najstarije i najkompletnije postojeće kršćanske tekstove, napisane na aramejskom i neizmjenjene još od vremena kad su se koristili u prvim kršćanskim školama u Jeruzalemu.

Oni učenjaci koji ih prihvaćaju kao autentične zaključuju kako se ustvari radi o izvornom evanđelju na kojem se (uz brojne varijacije i izostavljanja) zasnivaju četiri evanđelja iz Novog zavjeta. To je možda točno a možda i ne, ali informacije koje iz tih rukopisa dobijamo nedvojbeno podupiru vegetarijanski ideal, te su stoga vrijedne našeg pomnog ispitivanja. Zanimljivo je kako je neposredno pred svoju smrt Ousley izrazio zabrinutost glede budućnosti ovih rukopisa: priča iz prošlosti mogla bi se ponoviti. Po svoj prilici, mislio je Ousley, to će se dogoditi, posebice ako se uređivanje rukopisa povjeri materijalistima, u čijim će rukama “korekcija” postati “korupcija”, odnosno iskrivljenje. U cilju predostrožnosti, Ousley je 1904. godine prenio svoja autorska prava vezana za ovo djelo na svog pouzdanog prijatelja, zamolivši ga: “Ne dopusti da ovo padne u ruke ritualista, bilo romanskih ili anglikanskih.” Ousleyev dragocjeni rukopis, nazvan Evanđelje svete dvanaestorice, nekad poznat kao Evanđelje Hebrejima a ponekad i kao Nazarensko evanđelje, preživio je do danas.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (11. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (11. dio)

lamb

O dobrostivosti prema životinjama

Prema Evanđelju svete dvanaestorice, prije Isusovog rođenja, anđeo je rekao Mariji: “Ne jedi nikakva mesa niti pij jaka pića, jer dijete će biti posvećeno Bogu još od utrobe majčine, pa tako ni mesa ni jaka pića uzeti ne smije.” Odlučan i snažan ton ovakve nebeske zapovijedi, ako se ona prihvati kao povijesna činjenica, svakako upućuje na Isusa kao Mesiju nagoviještenog u Starom zavjetu: “Zato će vam sam Bog dati znak. Eto, djevojka će zatrudnjeti i roditi sina, i nadjenuti će mu ime Emanuel. Maslo i med jesti će, dok ne nauči odbaciti zlo a izabirati dobro.” (Izaija 7:14, 15)

Tekst dalje opisuje kako pripadnici zajednice u kojoj su živjeli Josip i Marija nisu klali janje prilikom svetkovine Pashe: “I tako su Josip i Marija, njegovi roditelji, svake godine odlazili u Jeruzalem svetkovati Pashu, i slavili su taj praznik po običaju svoje braće koji suzdržavahu se od krvoprolića i jedenja mesa…” Ovaj opis zajednice u kojoj je Isus ponikao razjašnjava zašto je on još od ranoga djetinjstva volio ptice i životinje: “Jednoga je dana mali Isus došao na mjesto gdje je bila postavljena zamka za ptice, i tu je susreo nekoliko dječaka. Upitao ih je: “Tko je postavio zamku za ova nedužna stvorenja Božja? Pogledajte, u zamku će i on na sličan način biti uhvaćen”. U ovim navodno neizmijenjenim tekstovima nije iznenađujuće da nas Isus poučava kako trebamo biti pažljivi prema svim stvorenjima, a ne samo prema čovjeku: “Stoga budite obazrivi, blagi, suosjećajni, dobrostivi, i to ne samo prema svojoj vrsti već i prema svakom stvorenju koje vam je povjereno; jer za njih ste kao bogovi kojima se okreću u trenucima nužde i potrebe.”
Nastavak teksta...

Isus dalje nastavlja objašnjavati kako je došao u kontakt sa žrtvovanjima ogrezlim u krvi: “Dolazim zaustaviti žrtvovanja i krvave gozbe; i ako ne prestanete s ponudama jedenja mesa i krvi gnjev Božji neće vas napuštati; baš kao što sručio se na očeve vaše u divljini, koji požudno zaželješe mesa i jedoše ga do mile volje, pa ih trulež ispuni i kuga proždra.” U ovim ranim rukopisima ne nalazimo čudo s kruhom i ribama, kojeg smo spominjali u prethodnom poglavlju. Umjesto toga javlja se opis čuda s kruhom, voćem i peharom vode. “I Isus postavi pred njih kruh i voće, kao i vodu. Počeše jesti i piti – i do grla se najedoše. Čudo ih potom obuze; jer svaki je dovoljno imao, pa i više od toga, a bilo ih je četiri tisuće. Tad odoše zahvaljujući Bogu na onome što čuše i vidješe.” Ovi rani dokumenti prikazuju Isusa kao pobornika prirodne ishrane, osobito vegetarijanstva: “Kad je za to čuo jedan saducej, koji nije polagao vjere u svete stvari Božje, upitao je Isusa: “Reci mi, molim te, zašto nas savjetuješ da ne jedemo meso životinja, zar one nisu dane čovjeku za hranu, baš kao i voće i bilje o kojima zboriš?”

U odgovoru, Isus mu reče: “Pogledaj ovu lubenicu, taj plod zemlje.” I Isus raspolovi lubenicu, nastavljajući sa odgovorom saduceju: “Vlastitim se očima uvjeri kako dobar je ovaj plod što iz tla nastaje, ova hrana za čovjeka, i pogledaj sve te sjemenke u njemu, izbroji ih, jer jedna ih lubenica ima na stotine, pa i više. Ako sjemenje ovo posiješ, uistinu od Boga jedeš, jer krv prolivena nije. Što više, nikakvog krika ili boli tvoje oči i uši zamijetile nisu. Istinska hrana za čovjeka iz majke zemlje stiže, jer savršene darove ona pruža poniznima što joj stoje. Ali ti Sotonina davanja grliš – bol, smrt i krv živih duša, mačem podarene. Zar ne znaš, oni što od mača žive od mača i umiru? Ispravnim putem kreni i posij sjemenje dobrih plodova života. Ne nanosi boli nedužnim stvorenjima Božjim.”
Zatvori

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (12. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (12. dio)

sveti_franjo_asiski

Isus čak osuđuje i one koji love životinje: Dok je šetao s nekolicinom svojih učenika, Isus je naišao na nekog čovjeka koji je dresirao psa za lov na druga, slabija stvorenja. Vidjevši to, Isus ga upita: “Zašto se baviš tim gnjusnim poslom?” Čovjek mu odgovori: “Tako zarađujem za život; u čemu drugom ta stvorenja mogu biti od koristi? Slaba su, pa tako zaslužuju smrt, ali psi, oni su jaki.”

Na to ga Isus tužno pogleda i reče: “Uistinu ti nedostaje mudrosti i ljubavi s nebesa, jer gle, svako stvorenje što ga Bog stvori ima svoje mjesto i svrhu u kraljevstvu života, i tko može reći što je dobro u njemu? Ili od kakve je koristi tebi, ili ljudskom rodu? Jer nije tvoje da ocjenjuješ slabe kao podređene jakima, jer slabi nisu dodijeljeni čovjeku za hranu ili zabavu. . .

Jao podmuklima koji povrijeđuju i ubijaju stvorenja Božja! Zaista jao lovcima, jer bit će lovljeni, i kakvu god milost ukažu svom nedužnom plijenu, takvu će i primiti od ruku nedostojnih ljudi! Ostavi se tog gnjusnog djelovanja zlih ljudi i čini ono što dobro je u očima Gospodnjim, i blagoslovljen budi, kako sam sebi ne bi bio uzrokom prokletstva.”

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (13. dio)

Vegetarijanstvo u kršćanstvu (13. dio)

tele i duša

U ovim ranim rukopisima čitamo kako Isus zapravo prijekorava ribare, uprkos činjenici što su mu oni bili najvatreniji pristaše: “A onda se jednoga dana ponovno poteglo pitanje o jedenju mrtvih stvorova, pa su se neki od Isusovih novijih učenika okupili oko njega i upitali: “Učitelju, ti uistinu znadeš sve, i poznaješ Sveti Zakon najbolje od svih; reci nam stoga je li jedenje morskih stvorova u skladu sa Zakonom, kao što neki kažu?”

“Isus ih tad pogleda s tugom u očima, jer znao je da su još uvijek neuki, sa srcima otvrdlim od lažnih demonskih učenja; potom im reče: “Pogledajte ove ribe morske, sada dok stojimo na obali i gledamo u vode života mnogih. Zaista, voda je njihov svijet, baš kao što kopno pripada čovjeku. Pitam vas, dolaze li ribe vama iskati suhu zemlju ili plodove njene? Ne dolaze. Tako ni za vas nije u skladu sa Zakonom odlaziti k moru i iskati stvari koje vam ne pripadaju; jer zemlja je podijeljena na tri kraljevstva duša – jedno je na kopnu, jedno u zraku, a jedno u moru – svako prema stvorovima svojim. U njih Veliko Biće položilo je duh života i dah sveti, a ono što On darežljivo je dao stvorovima Svojim, ni čovjek ni anđeli nemaju pravo prisvojiti.””

Zanimljivo je da kada Isus po prvi put poučava svoje učenike, inače Židove, o ishrani koju trebaju prihvatiti (vegetarijanstvo), oni ga kritiziraju: “Tvoje se riječi protive Zakonu.” – što se očito odnosi na dopuštenje u različitim dijelovima Staroga zavjeta po kojem im se dozvoljava jesti meso.

Isusov znameniti odgovor na to predstavlja pravo otkrovenje: “Protiv Mojsija uistinu ja ne govorim, niti protiv Zakona, kojim on udovoljio je tvrdoći vašega srca. Doista, kažem vam, na početku sva stvorenja Božja jela su samo bilje i plodove zemlje, sve dok mnoga od njih neznanje čovjekovo i sebičnost ne okrenuše od izvorne navike; ali čak se i ona imaju vratiti svojoj prirodnoj hrani; kao što zapisali su proroci, a njihove se riječi neće izjaloviti.” Ovi izvadci, i mnogi drugi, mogu se naći u knjizi The Humane Gospel of Jesus, koju je objavilo Edensko društvo. Radi se o jednom od nekoliko prijevoda Evanđelja svete dvanaestoríce. Bilo da netko s punom vjerom prihvaća učenja ovih esenskih tekstova ili ih odbacuje kao sramotne i krivotvorene, moramo priznati kako su ona u potpunom suglasju s fundamentalnim učenjima Isusa Krista, jer temelje se na ljubavi i samilosti, i to u njihovom najuzvišenijem obliku.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

Što je prirodna hrana za čovjeka?

Anatomski dokazi – što je prirodna hrana za čovjeka?

vegetarian-quotes-4Kad jedu meso, ljudi ga garniraju na razne načine, koristeći ketchup, umake i sokove. Puštaju ga da odstoji, omekšavaju ga, kuhaju i preinačuju na tisuće načina. Čemu ta šarada? Čemu sva ta nastojanja da se izbjegne konzumiranje sirovog mesa, kakvog ga svi istinski mesožderi jedu? Mnogi nutricionisti, biolozi i fiziolozi pružaju uvjerljive dokaze kako ljudi zapravo nisu predodređeni za jedenje mesa. Iznose mišljenje da ljudi nisu fiziološki prilagođeni mesnoj ishrani i da meso garniraju zato što ono nije njihova prirodna hrana. Fiziološki, čovjek je bliži biljojedima, životinjama koje se hrane krmnim biljem, i preživačima, kao što su majmun, slonovi i goveda, nego mesojedima kao što su psi, tigrovi i leopardi. Na primjer, mesojedi se ne znoje preko kože; temperaturu tijela kontroliraju brzim disanjem i plaženjem jezika. S druge strane, biljojedi na koži imaju pore preko kojih znojenjem kontroliraju toplinu i odstranjuju nečistoće. Mesojedi imaju duge zube i kandže za hvatanje i ubijanje plijena; biljojedi imaju kratke zube i nemaju kandže. Slina mesojeda ne sadrži ptijalin i ne može već u ustima rastvarati škrobne materije; slina biljojeda sadrži ptijalin i može vršiti pred varenje škroba.

vegetarian-quotes-2Životinje koje jedu meso luče velike količine solne kiseline, ne bi li potpomogle rastvaranje kostiju; biljojedi luče malo solne kiseline. Vilice mesojeda kreću se samo gore-dolje;vilice biljojeda idu i lijevo-desno, čime se omogućuju dodatne vrste žvakanja. Mesojedi tekućinu moraju uzimati ližući je (poput mačke); biljojedi je uzimaju usisavanjem kroz zube. Ima mnogo takvih usporedbi, i sve govore kako se čovjek više uklapa u fizionomiju biljojeda. Prema tome, sa strogo fiziološke točke gledišta postoje čvrsti argumenti da čovjek nije prilagođen mesnoj ishrani. Čak i kad bi znanstvene činjenice to opovrgavale, postoje jaki duhovni razlozi koji upućuju na vegetarijanstvo. Na primjer, razmotrite činjenicu da riječ “spiritualno” dolazi od latinskog spiritus, što znači “dah”, “krepkost” ili “život”. Riječ “vegetarijanac” dolazi od grčkog vegetas, ili “pun životnog daha”. Čak i etimologija ove dvije riječi potvrđuje njihovu međusobnu vezu. Ovdje bi možda bilo vrijedno primjetiti kako engleske riječi “carnal” (puten) i “carnivorous” (mesojedan) dolaze od istog korijena, a to je latinsko carnis, što znači “meso”. Svi religijski spisi nam sugeriraju da izbjegavamo putenost (engl. carnality), a u biblijskoj tradiciji ono što je “puteno” (engl. carnal) sasvim određeno pripada svijetu mesa, kao suprotnost duhu. Međutim, veza između vegetarijanstva i religije nadilazi semantiku i na kraju zadire u samu suštinu religijske istine. Na primjer, često se razumno postulira kako Bog, prirodno, voli Svoje tvorevine, koje ne uključuju samo ljude, već i druge životne vrste.

vegetarian-quotes-3Ako se prihvati ovo osnovno načelo, onda nijedno živo biće nije izvan dosega Božje samilosti, i nikakvo nepotrebno ubijanje neće biti odobreno.Ova teološka osnova za vegetarijanstvo osobito je istaknuta u hinduizmu. Na Zapadu su je podržavali rani Jevreji, pa čak i stari Grci, kao što su Diogen, Pitagora, Sokrat i Platon, koji su vegetarijanstvo označavali terminom antikreophagy ili “anti-mesna-ishrana”. Božja samilost i ljubav prema Njegovoj kreaciji predstavljaju još jedan, često zanemareni, razlog za vegetarijanstvo. Sa sve većim rastom znanstvenih dokaza da bezmesna ishrana pruža zdraviji život i da konzumiranje mesa skraćuje životni vijek, razum nalaže kako bi Bog za Svoju djecu odabrao vegetarijansku ishranu. Zašto bi netko tko voli svoje tvorevine želio njihovu brzu smrt? Sigurno je da ne bi. Ustvari, poduzeo bi sve da osigura njihovu dugovječnost. Prema tome, Bog u svetim spisima ponovno pokušava uvjeriti Svoju djecu kako je vegetarijanstvo najbolja moguća ishrana za njih. Glavne religije – posebice na Zapadu – svele su ovu zamisao na minimum. Pa ipak, pokazat ćemo kako sveopća religijska misao podupire univerzalnu samilost i osuđuje suprotno – nepotrebno ubijanje živih bića – kao nereligiozno u osnovi.

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

I Žućo ima dušu!

I Žućo ima dušu!

Djeci treba reći da mačak Žućo ima dušu isto kao i svaki čovjek. Glede duše nema tu nikakve razlike. Duša je duša, a tijelo je privremeno odijelo za tu vječnu dušu – kako kod čovjeka, tako i kod Žuće… To treba reći svima, a naročito djeci!

macak-zuco

Mit o proteinima

Mit o proteinima

1beans-108595Zbog straha od pomankanja proteina, mnogi ljudi nikad ne prihvaćaju vegetarijansku ishranu. Pitaju: “Može li vegetarijanska ishrana pružiti čovjeku proteine dobre kvalitete – i sve one koji su mu potrebni?” Prije nego li odgovorimo na ovo pitanje, definirajmo protein. Nizozemski kemičar, Gerrit Jan Mulder, 1838. godine izolirao je supstancu koja je sadržavala duših, ugljik, vodik, kisik i druge mikroelemente. Pokazao je da taj kemijski spoj predstavlja osnovu cjelokupnog života i nazvao ga je protein, što znači “prvog reda”. Kasnije je dokazano da su proteini od ključnog biološkog značaja:svaki ih živi organizam mora uzimati u određenoj količini ne bi li preživio. Razlog za to, kako je utvrđeno, leži u činjenici da su proteini sastavljeni od amino-kiselina, “građevnih blokova” života.​
Biljke mogu sintetizirati amino-kiseline iz zraka, zemlje i vode, dok se životinje u pogledu proteina moraju osloniti na biljke, bilo izravno, jedući ih ili neizravno, jedući životinje koje se hrane biljkama i metaboliziraju ih. Prema tome, ljudi do proteina mogu doći izravno i uz veliki stupanj iskoristivosti, jedući biljke, ili neizravno i uz velike troškove, i financijski i u pogledu konzumiranih sredstava, jedući životinjsko meso. (Jedan od razloga visokih troškova ove druge opcije leži u tome da je životinja prisiljena jesti ogromne količine biljnih proteina kako bi dostigla težinu za klanje.) Prema tome, u mesu nema amino-kiselina koje životinje ne dobivaju iz biljaka, ili koje ljudi također ne mogu dobiti iz biljaka. Štoviše, konzumiranje hrane iz biljnog carstva ima dodatnu prednost koja se odgleda u kombiniranju amino-kiselina sa drugim supstancama neophodnim za pravilno iskorištenje proteina: ugljikohidratima, vitaminima, mineralima, encimima, hormonima, klorofilom, i drugim elementima koji se nalaze samo u biljkama.
nastavak teksta...

gty_beans_lentils_peas_jt_120601_wmainMeđutim, vegetarijanci trebaju biti upoznati sa teorijom o kombiniranju hrane, za koju neki učenjaci kažu kako je od ključne važnosti ako želimo doći do “svih” proteina. Ovo shvaćanje, poznatije kao “komplementiranje proteina”, popularizirala je Frances Moore Lappé u svom bestseleru “Ishrana za mali planet”, u kojem objašnjava da se kod uravnotežene vegetarijanske ishrane komplementarni proteini obično sastavljaju prirodno, sami od sebe. Na primjer, ako jedemo maslac od kikirikija, mažemo ga na kruh; tako obično jedemo maslac od kikirikija. Kad bismo jeli kruh od punog brašna, imali bismo obilje proteina. Eto, u tome se ogleda to shvaćanje. Kad jedemo, tijelo razgrađuje proteine na njihove sastavne amino-kiseline. One se koriste individualno ili se pak ponovo sjedinjuju u nove proteine potrebne tijelu. Poznate su dvadeset dvije amino-kiseline. Između njih, osam se naziva “esencijalnim”. (“esencijalne” ovdje jednostavno znači da ih ne možemo prirodno stvoriti u tijelu, već ih moramo unijeti hranom.)

Esencijalne amino-kiseline su leucin, izoleucin, valin, lizin, triptofan, treonin, metionim i fenilalanin. Prema F.M.Lappé, sve one moraju biti u pravilnom omjeru zastupljene u svakom obroku, da bsmo imali uravnoteženu ishranu. Zbog toga se do sredine 50-ih godina dvadesetog stoljeća smatralo kako je meso izvanredan izvor proteina; sadrži svih osam amino-kiselina u pravilnom omjeru. Pa ipak, nutricionisti se danas slažu kako je u pogledu proteina mnoga vegetarijanska hrana jednaka mesu, ako ne i bolja od njega, jer sadrži svih osam amino-kiselina. Uglavnom, da bi se u jednom obroku dobila visokoproteinska jela potrebno je kombinirati žitarice (kruh, tjestenine itd.) sa mahunarkama (soja, leća, kikiriki itd.) – kao što je učinjeno kod ranije spomenutog sendviča sa maslacem od kikirikija. Orašasti plodovi i sjemenke, kombinirani sa mahunarkama, ili čak žitaricama, također pružaju visokoproteinsku ishranu. Ako uz to uzimamo i mliječne proizvode, još su manji izgledi da će doći do problema s proteinima, jer mlijeko također sadrži sve ključne amino-kiseline.

Soy-whey-protein-dietTakođer je utvrđeno da brojno zeleno lisnato povrće, pa čak i krupir, sadrži znatne količine potpunih proteina. A čaša soka od mrkve ima istu kvalitetu i količinu proteina kao jedno jaje. Dr.John A. McDougall, docent na klinici fakulteta pri Havajskom sveučilištu medicine i medicinski ravnatelj Programa o kulturi življenja i prehrani u bolnici St. Helen u Deer Parku, California, kaže da je komplementiranje proteina nepotrebno. On tvrdi da u individualnoj vegetarijanskoj hrani ima više nego dovoljno proteina. Sa njim se slažu i drugi autoriteti, pa je tako shvaćanje F.M.Lappé o komplementiranju proteina, koje su svojevremeno čvrsto podržavali stručnjaci za prehranu, dovedeno u pitanje. Pa ipak, bilo da netko osjeća potrebu za komplementiranjem hrane, ili pak tome ne pridodaje značenje, postoji obilje dokaza kako je vegetarijanstvo jednostavno, zdravo i sposobno osigurati potrebne količine proteina.

Grupa znanstvenika sa sveučilišta Harvard sprovela je 1954. godine istraživanje i utvrdila da kad se razno povrće, žitarice i mliječni proizvodi jedu zajednom ta kombinacija daje više od dovoljne količine proteina. U svom su izvješću zaključili kako je zapravo jako teško konzumirati raznoliku vegetarijansku ishranu koja neće obilato zadovoljiti potrebe ljudskog tijela za proteinima. Nešto kasnije, 1972. godine, dr. F. Stare sa Harvarda sproveo je svoje vlastito istraživanje o unošenju proteina među vegetarijancima. Njegova su otkrića bila iznenađujuća: većina ispitanika konzumirala je dva puta više proteina nego što im je to dnevno potrebno. Slična je istraživanja sproveo pokojni dr. Paavo Airola, jedan od vodećih autoriteta za prehranu i prirodnu biologiju u dvadesetom stoljeću. Njegova su otkrića odlučno potvrdila kako vegetarijanci ne bi trebali imati problema sa proteinima budući da do njih dolaze isto tako lako kao i mesojedi.
Zatvori

(iz knjige Hrana za duh; autor Steven Rosen)

  • Kontakt

    Ako imate bilo kakvih pitanja slobodno nam se obratite popunjavanjem obrasca ili nam pišite na e-mail adresu info@sretna-dusa.com

    Kontakt